Sa one strane zida

Piše: Broj 1

Četvrtak ujutru oko 9 h, nalazim se na kapiji ZIKS-a u Spužu, sa kolegom iz Juventasa. Uobičajeni pretres i pozdrav sa policajcima prije ulaska u krug KP Doma đe nas očekuje 30-ak osuđenika da se družimo i radimo sa njima. Nakon 3 sata, odradjenog posla, izlazim s unutrašnjim osjećajem ispunjenja i sreće. Pomogao tog dana bar nekome od njih. Idem kući đe me čekaju žena i đeca- moji životi, ljubavi i radosti! Život je lijep, zar ne?ziks

Devet godina prije toga moj život je bio u potpunom haosu i rasulu.

Što volim? Kakva sam osoba? Koje su mi omiljene boje? Film? Pjesma? Ne znam! Toliko toga sam prošao u životu da sam tup na sam taj život. Imao sam 28 godina, a osjećao sam se tolko pregaženo i umorno kao da imam bar 70. Naravno da bih održavao svoju zavisnost morao sam raditi i stvari koje su protiv zakona.

Za divno čudo dosta godina sam se i izvlačio, ali ničija nije gorjela do zore, pa sam tako i ja, u avgustu mjesecu 2006 godine uhapšen zbog droge. U pritvoru sam proveo dva dana i dvije noći. Iskustvo je jezivo. U to vrijeme inspektori za narkotike su imali odrješene ruke da za informacije koje su im potrebne ubiju boga u tebi, a bilo ih je par koji su jedva čekali da im padnem u šake. Tukli su me pesnicama, nogama, vrijeđali me. Jedan od inspektora me udario šakom, skliznula mu je o moju ruku koju sam podig’o da zaštitim glavu i kopča od sata me je zakačila po oku. Od bola i bjesa sam ga raspalio u glavu najače što sam mogao! To je bio uvod u torturu- na smjene. Jedna od stvari koje mi je radio, poslije redovne ture batina, je da zagrije upaljač do maksimuma i da mi ga vrelog utiskuje u meso na nožnim prstima. I danas imam uspomene na nogama u vidu ožiljaka. Ili me izvede u hodnik i kao pretrese da vidi da nisam u tjelesnim otvorima sakrio neku drogu i veže lisicama za hidrant i ostavi tako, zaboravi me par sati.

Uglavnom, vožnja starom, smrdljivom maricom se činila kao raj nakon pritvora. Jedino me kriza razbijala, al’ sam računao da je s batinama gotovo.

Ulazak u zatvor, prvo naravno pretres, pa odlazak na pregled kod doktora koji me gledao otprilike kao da sam gubavac koji mu je došao na penal. Vidio je povrede koje imam, vidio je i da su mi ruke i noge izbodene od igle. Prepisao mi je gomilu tableta koje su trebale biljku da naprave od mene i mahnuo komandirima da me vode. Ubacili su me u sobu u kojoj sam zaspao odmah slomljen na podu.

Buđenje je bilo ono baš budjenje. U sobi kapaciteta 15 ljudi, bilo je nas 30, od kojih je pola spavalo na podu. Sve je bilo smrdljivo, jadno i oronulo. I soba, i ljudi, i ja. Razmišljao sam kako sam dotakao dno. U svakom smislu! Otvorila su se vrata i nadrkani glas koji se razdrao TERAPIJAAAAAAAAA! Ljudi se vuku, guraju, svađaju oko tablete, hoće li uzeti jednu više ili manje. Čujem i moje ime kako se proziva, gledam u karton: trodon, bensedin, niansan, rozinal, leponeks. Po dva ujutru i 3 naveče. Dijagnoza dr Mengelea. Muka mi je od svega i gadim se sam sebi. Više me psiha ubija nego bolovi. Nisam ja hrabar bio! Samo sam želio da crknem, tu, na tom mjestu, i u tom trenutku… Cijepam karton i kažem da neću ništa, odbijam terapiju i… Čim su se vrata zatvorila „glavni“ u sobi mi prilazi i pita „ti si neki mangup, a? Ako ti nećeš, ima ođe ljudi koji hoće! Traži svoju terapiju i daj je drugima!“- Pušti me ol’… I baaam noga u glavu mi puca, pa još jedna, tučem se dok imam snage, a onda padam. Krvarim. Ćutim. Bila je to ekipica od dvoje- troje njih: ZATVORSKA DOBRODOŠLICA.

Tada nisam znao da svako ko uđe mora proći taj test. Da se vidi da l’ ću da zovem čuvare, da l’ ću da špijam ili tražim premještaj u drugu sobu, da l’ ću da dam na sebe ili neću. 20 dana mi traje fizička kriza, bolovi su nesnosni, stanje uma katastrofalno. Riješio sam da crknem, al’ to se ne dogadja. Tučem se još par puta, a onda me puštaju na miru. Da l’ sam prošao test ili su digli ruke od mene ne znam, a i ne zanima me.

Dani, sedmice, mjeseci prolaze u toj sobi. Ljudi ulaze i izlaze. Nepodnošljiv je smrad od cigara i ćikova kad se zapale u prepunim pepeljarama. Mali WC, metar sa metar, u njemu se vrši i mala i velika nužda i tuširanje, pa novi pokupi vodu iza tebe. Ako neće- naravno batine. Droga se šmrče uveliko iza paravana. Ja neću, odbijam svaki put. Jetra počinje opasno da me zeza i boli. Simptomi starog, dobrog hepatitisa C. Nema više droge u mom organizmu i sad počinjem da osjećam i razlučujem kako ceca radi u meni.

Jedna šetnja od pola sata rano ujutru, na koju niko ne ide, i jedna popodne. To je sve. Ostatak vremena je iza brave. U zatvoru većina problema nastaje iz dosade i monotonije. Uradi se nešto čisto da bi se dogadjalo nešto. Sjećam se kad je jedan od čuvara uvučen u sobu i isprebijan, pa su se onda svi zabarikadirali u sobama. Šipke se kidale od kreveta i dodavale kroz cijevi od ventilacije od sobe do sobe. Ludila koje je uslijedilo kad su specijalci upadali po sobama i mlatili. O tome se danima priča i prepričava. Nakratko se izadje iz mora tuge i patnje koja se može osjetiti i nožem kidat koliko je ima u atmosferi svake od tih soba.

Ili droga, zaborav bar na kratko. Većina podlegne tome. Ima dosta stvari koje su mi ostale u sjećanju: od maltretiranja komandira, batina, do na primjer bidona vode koji se drže na rešetkama na prozorima kad je sunce da bi se ugrijali i da bi se mogao istuširati. Ako bi se, subotom, svi iz sobe tuširali, voda je bila hladna. Pamtim i kada je jedan od zatvorenika umro u sobi i kako su ga u ćebetu iznijeli…

Postajem prijatelj sa momcima, onim istim kod kojih sam „prošao test“, postajem jedan od onih koji testiraju sada. Fizički sam ok, pomalo treniram, pokušavam da organizujem dan. Čitam dosta knjiga, razmišljam kako da ostanem čist kad izadjem napolje i šta da radim u životu. Hoću li vratit’ odnose sa porodicom koji ne postoje? Pitanja, pitanja, pitanja, a nijedan odgovor nemam! strah me od izlaska, strah me od sebe samog, strah me od svega.

Nastavak u sljedećem broju..